Samostan

Prvi franjevci dolaze u ljubušku krajinu još za vrijeme Kotromanića i tu osnivaju svoj samostan početkom 15. stoljeća. Uz samostan su napravili crkvu koja je bila posvećena sv. Katarini. Godine 1563. Turci su srušili samostan i crkvu, a franjevci su bili primorani bježati u Zaostrog. Iz Zaostroga i Živogošća su punih 130 godina pastorizirali svoje vjernike u ljubuškom kraju i diljem Hercegovine. Nakon 1699. turske vlasti zabranjuju pastoriziranje franjevcima, pa brigu o vjernicima preuzimaju fratri iz kreševskog samostana. Tako je bilo sve do 1843. godine, kada su se osmorica franjevaca rodom iz Hercegovine sastala u župnom stanu u Posušju i zatražila dopuštenje da u svojoj rodnoj Hercegovini osnuju samostan. Njihov plan je podržao apostolski vikar fra Rafo Barišić, a Rim potvrdio i 6. veljače 1844. godine dao dopuštenje za osnivanje samostana u Hercegovini. Prvi samostan je sagrađen na Širokom Brijegu (1846. godine), a 1852. franjevačka zajednica u Hercegovini dobiva svoju samostalnost.

Nakon izgradnje širokobriješkog samostana, franjevci su osjetili da će za život njihove zajednice biti malo jedan samostan, pa su odlučili sagraditi drugi i to na Humcu kod Ljubuškoga. Temeljni kamen novoga samostana blagoslovio je apostolski vikar fra Anđeo Kraljević 4. travnja 1867. god. Gradnja samostana trajala je desetak godina, a vodio ju je fra Nikola Šimović. U novi samostan, koji je dekretom generala Reda bio priznat 1876. godine, smješten je novicijat Hercegovačke franjevačke kustodije. Uprava Kustodije je odlučila na Humcu sagraditi sjemenište za odgoj mladih franjevaca. Kupila je zemljište za koje je dala 7.000 forinti da bi gradnja započela i dobro napredovala te je sjemenište završeno 1871. godine. Sjemenište nije moglo biti bez crkve pa je 1866. kupljen prostor kraj župne kuće za gradnju crkve. Nakon dobivanja sultanova fermana, počela je gradnja župne crkve koja je dovršena 1869. godine. Od 1871. pa sve do 1903. godine na Humcu su bili viši razredi franjevačke srednje škole i prve godine filozofsko-teološkog studija.

Samostani su uvijek središta i žarišta jačeg, obuhvatnijeg pastoralnog rada. Izgrađujući samostan na Humcu fratri su htjeli da on postane ne samo duhovno i vjersko nego i odgojno središte za nepismeni puk. Stoga su u prostorijama stare kuće otvorili 1867. pučku školu koja je radila sljedećih petnaestak godina. Humački fratri su, nadalje, mnogo učinili da na Humac dođu sestre Milosrdnice koje su 1898. najprije otvorile mješovitu osnovnu, a zatim i obrtnu žensku školu. U prostorijama samostana 1916. godine je otvorena Hrvatska seljačka škola za odrasle.

Nastavak gradnje samostana bio je 1895. godine kada je porušena stara kuća i na njenom mjestu napravljeno istočno krilo samostana. Samostan se postupno proširivao kroz sljedeća desetljeća. Južno samostansko krilo dao je graditi provincijal fra Mate Čuturić. Temelji su započeti 1935. godine. Krilo je zidano marljivo i bilo brzo dogotovljeno. Tijekom drugog svjetskog rata taj dio je potpuno izgorio. Zapadno samostansko krilo napola je porušeno dok je istočno krilo bilo teško oštećeno. U takvim uvjetima novicijat je premješten u Kraljevu Sutjesku (1946. - 1947. i 1951. - 1959. godine). Godine 1959. novicijat je ponovo vraćen u humački samostan gdje se nalazi i danas. Od 1958. do 1961. godine obnovljeno je južno i temeljito popravljeno najstarije, istočno krilo samostana.

Zapadno krilo je, zbog nefunkcionalnosti, porušeno do temelja i od 1965. do 1967. godine izgrađeno na potpuno novim temeljima. Od 1974. do 1975. godine preuređena je unutrašnjost južnog krila, a od 1979. do 1981. potpuno je obnovljeno istočno krilo samostana.