Muzej
Ideja o osnutku muzeja pojavila se polovicom XIX. stoljeća u krugu hercegovačkih franjevaca. Studiranje na talijanskim i austrijskim sveučilištima u to vrijeme i razgledanje tamošnjih muzeja u kojima su mogli vidjeti i pokoji izložak iz svog zavičaja, s jedne strane, a s druge uviđanje velike neprosvijećenosti te nedostatak škola i kulturnih institucija, budili su zamisao o utemeljenju takve institucije i u nas. Vrativši se u rodni kraj i djelujući na pastoralnom, kulturnom i prosvjetiteljskom planu, posebice nakon odvajanja od Bosne srebrene i osnutka Hercegovačke franjevačke provincije, mogli su razmišljati o ostvarenju ideje o otvaranju muzeja koji bi imao, prije svega, prosvjetiteljsku ulogu.
Čuvanje kulturnog blaga nije im bilo strano ni ranije. U nesigurnim vremenima turske okupacije, crkveno posuđe, knjige, slike i druge vrijedne predmete, zbog sigurnosti su često morali nositi sa sobom. Evidentiranjem, prikupljanjem i čuvanjem kulturno-povijesne građe i prirodnjačkih preparata franjevci su se bavili i prije, ali je od polovice XIX. stoljeća taj rad poprimio organizirane oblike. Zaslugom pojedinih župnika i drugih učenih ljudi onoga vremena, u samostan su pristizali brojni arheološki i drugi muzejski predmeti, koji su vremenom postali putokazom istraživačima u otkrivanju značajnih nalazišta kao što su: rimsko poljoprivredno imanje (villa rustica) u Mogorjelu kraj Čapljine, rimski vojnički logor Gračine na Humcu, slojeviti arheološki lokalitet u Gorici kod Gruda, te mnogih drugih do sada opsežnije neistraživanih lokaliteta, kao npr. Rimsko naselje u Gracu kraj Posušja.
Prvi veliki korak ka realizaciji ideje o utemeljenju muzeja načinio je povjesničar, pisac i graditelj fra. Petar Bakula (Batin, 1816. - Mostar, 1873.). On je 1867. godine objavio svoj <Šematizam> na latinskom jeziku u kojemu je, međuostalim, iznio svoja zapažanja i istraživanja iz oblasti arheologije, povijesti, povijesne topografije, etnologije, prirodnih disciplina i dr. Njegovo je dijelo postalo temeljem ozbiljnijeg rada na istraživanju prošlosti, a u njemu date informacije, unatoč kasnijoj bezobzirnoj izgradnji, ni danas nisu izgubile na aktualnosti. Fra Anđeo Nuić (Drinovci, 1850. - Mostar, 1916.), arheolog, konzervator i muzealac, produbljujući Bakulina saznanja iz povijesti i arheologije, izvodi prva terenska arheološka ispitivanja, otkrivši tako rimski vojni logor na Gračinama na Humcu, a na Karauli u Tomislavgradu ostatke rimskih zgrada, te kamene spomenike s natpisima. Pokretne arheološke nalaze do kojih je dolazio svojim terenskim radom, te otkupom i darovima, dopremao je u samostanske prostorije na Humcu, s namjerom da ih izloži javnosti. Dobio je jednu prostoriju u samostanu, dao izraditi odgovarajuće vitrine i u proljeće 1884. godine za javnost otvorio utemeljivši tako prvu muzejsku instituciju u Bosni i Hercegovini. Iste je godine izradio statut i započeo voditi Spomenik muzeja, odnosno ulaznu knjigu prikupljenih predmeta.
Rad na prikupljanju, čuvanju i izučavanju muzejske građe nastavljen je i dalje istim žarom, pa je prostor dodijeljen muzeju uskoro postao tijesan. Taj problem pratio je ovu ustanovu od osnutka pa sve do danas kada je konačno riješen za duže vremena. Unatoč poteškoćama koje su ga kroz više od stotinu godina pratile - skučen prostor, dva svjetska i Domovinski rat, nedostatak stručnjaka, ograničeni materijalni uvjeti - muzejske su se zbirke i dalje popunjavale, ali je tek 1969. godine za potrebe stalnog postava određen primjereniji prostor u istočnom krilu samostana sa tri sobe za prapovijesnu, antičku i srednjovjekovnu zbirku, te nadstrešnica u atriju za kamene spomenike. Ovaj je muzejski postav otvoren javnosti 1973. godine, a šest godina kasnije morao je, zbog adaptacije ovog dijela samostana, biti zatvoren. U međuvremenu ostvareni veliki broj posjeta s jedne strane, a s druge obilježavanje rijetkog jubileja kao što je stota obljetnica od utemeljenja utjecali su na stvaranje uvjeta za realizaciju novog postava po suvremenim načelima prezentacije muzejske građe. Tako je 1984. godine muzej ponovno otvoren u jednoj većoj i tri manje dvorane, a kameni spomenici su smješteni u klaustar. Stalni postav su činile: arheološka i kulturno-povijesna zbirka, te lapidarij. Nakon nepuna dva desetljeća, izloženi su predmeti ponovno morali biti sklonjeni od prijetećeg rata, pa je muzej 1992. godine još jednom zatvoren.
Sada je pred vama potpuno nova muzejska izložba koju čine arheološki predmeti prikupljeni na širem prostoru Hercegovine. Potječu iz širokog vremenskog razdoblja. Prva etapa prapovijesti, starije kameno doba (paleolitik), predstavljeno je samo jednim eksponatom. Slijedeća su razdoblja, počevši od mlađeg kamenog doba(neolitika), preko bakrenog doba(eneolitika), brončanog i željeznog razdoblja prapovijesti, te rimskog i kasnoantičkog vremena i na koncu srednjega vijeka zastupljena raspoloživim brojem eksponata. Ovaj široki vremenski dijapazon od oko 16.000 godina nije podjednako zastupljen predmetima u muzejskim zbirkama. Najmanje ih je iz najstarijih razdoblja prapovijesti i srednjega vijeka, pa su u izložbi zastupljeni gotovo svi predmeti koje muzej ima, dok je iz ostale arheološke građe napravljen izbor najreprezentativnijih ostataka materijalne kulture. Posebno je bogata rimska zbirka što je razumljivo jer je ljubuški kraj poznat po brojnim spomenicima ovog vremena.
Ovako postavljena izložba arheoloških spomenika sa šireg prostora Hercegovine, omogućit će posjetiteljima makar površan uvid u sfere materijalne i duhovne kulture žitelja koji su se u ovom dugotrajnom vremenu smjenjivali na njenu tlu, te otkriti manje poznatu djelatnost hercegovačkih fratara koji su naraštajima marljivo i samozatajno radili na prikupljanju, čuvanju i izučavanja u zrncima sačuvanih materijalnih tragova prošlosti svoje zemlje i svoga naroda.
PRAPOVIJEST
Prapovijesno doba predstavljeno je skromnim brojem slučajno prikupljenih nalaza na različitim prapovijesnim nalazištima s područja Hercegovine. No unatoč svojoj skromnosti, izloženi predmeti ipak pokrivaju gotovo sva razdoblja prapovijesti, a najbrojnije su zastupljeni oni koji pripadaju najmlađim prapovijesnim razdobljima: brončanom i željeznom dobu.
Najstarija prapovijesna razdoblja - paleolitik i mezolitik (starije i srednje kameno doba), te neolitik (mlađe kameno) i eneolitik (bakreno doba) zastupljeni su samo pojedinačnim kremenim i bakrenim predmetima, ali njihova sigurna nalazišta nisu poznata. No, unatoč tome, na području Hercegovine, kako zapadne tako i istočne, poznato ja i istraženo više važnih arheoloških nalazišta koja pripadaju tim najstarijim razdobljima prapovijesti. Među njima najznačajnija je špilja Badanj kod Stoca koja pripada paleolitiku i mezolitiku, a u kojoj je otkriven dosad jedini špiljski crtež u ovome dijelu Europe. Osim Badnja, kamenim razdobljima prapovijesti pripadaju poznata arheološka nalazišta: Ravlića pećina na vrelu Tihaljine, Zelena pećina na vrelu Bune, Lisičići kod Konjica, Čairi u Stocu, Hateljska pećina u Dabarskom polju i dr. Sva ta arheološka nalazišta vrlo jasno pokazuju da je hercegovački prostor bio doista intezivno naseljen već u najranijoj prapovijesti, pa i izloženi predmeti, premda skromni po broju, predstavljaju jedan od dokaza razvoja ljudskih zajednica tijekom tih razdoblja.
Znatno su brojnije zastupljeni predmeti koji pripadaju najmlađim razdobljima prapovijesti: brončanom i željeznom dobu. Najčešće je riječ o ukrasnim predmetima ili primjercima brončanoga oruđa i oružja koji potječu poglavito iz grobova brončanoga i željeznoga doba. Takvi grobovi u obliku velikih kamenih humki brojno su zastupljeni na području čitave Hercegovine, a povezani su također brojnim naseljima-gradinama, smještenim na istaknutim pristrancima hercegovačkog gorja. Njihova množina jasno svjedoči o značajnoj napučenosti Hercegovine već na kraju prapovijesnog doba. Zajednice toga vremena - poznate pod zajedničkim imenom Iliri - rano su uspostavile trgovačke odnose s važnim kulturnim središtima u Sredozemlju, odakle su nabavljeni i vrlo vrijedni predmeti od kojih su neki zastupljeni i u samoj izložbi. Minijaturna figurica božice iz Sovića nabavljena negdje na području Sredozemlja, kaciga grčko-ilirskog tipa, posude izrađene na lončarskom kolu i sl. Ti kontakti sa središtima civiliziranog svijeta toga vremena doveli su do formiranja jedinog naselja s gradskim obilježjima na području Hercegovine: Ošanića kod Stoca.
ANTIKA
Delmati, Ardijejci, Daorsi i drugi narodi koji su pri kraju prahistorijskog perioda naseljavali prostor Hercegovine susreli su se s antičkom civilizacijom kad Grci, tijekom 4. st . pr. Kr., osnovaše gradove Issu i Pharos na otocima Visu i Hvaru. Grci su u naše krajeve donijeli novac i pismo. Kvalitetu življenja domaćeg stanovništva podigli su trgujući svojim luksuznim manufakturnim proizvodima: keramikom, oružjem i oruđem i predajući im neke elemente helenističkog urbanizma. Upotreba golemih kamenih blokova za izgradnju fortifikacija i raspored gradskih sadržaja vidljivi su na Ošanićima kod Stoca, naprednom glavnom gradu ilirskih Daorsa, i Zvonigradu u Pologu kod Mostara koji su čak kovali vlastiti novac.
Rim, kao saveznik Grka i zaštitnik njihovih interesa, krajem III. st. pr. Kr. upleo se u sukob s Ilirima, prešavši, po prvi put, na istočnu jadransku obalu. Ilirsko kraljevstvo propalo je konačno 168. g . pr. Kr., a njihovo mjesto na političkoj sceni pokušali su zauzeti borbeni Delmati, koji su pritisnuli rimske saveznike Daorse i grčka naselja Epetion (današnji Stobreč kod Splita) i Tragurion (Trogir). Iz obalnih gradova Narone (Vid kod Metkovića), Salone (Solin) i Jadera (Zadar) u kojima su organizirani konventi - zajednice rimskih građana - legije su krenule na Ilire. Sukobi su počeli spaljivanjem Delmatskog glavnog grada Delminija, a završili su nakon stoljeća i pol, gušenjem velike panonsko-ilirske bune 6. - 9. g . Taj golemi rat, "najteži poslije punskih" značio je potpuno pacificiranje provincije Dalmacije, koja je obuhvaćala prostor od rijeke Raše u Istri do grada Lješa u Albaniji i od Jadrana do bosanske Posavine. Da bi se spriječile moguće pobune izgrađen je tzv. delmatski limes - niz utvrda s vojnim postrojbama. Najvažnije njegove točke bile su: logor XI. legije Burnum na desnoj obali Krke; Tilurium u Gardunu kod Trilja poviše Cetine, sjedište sedme legije; Bigeste, utvrda pomoćnih postrojbi rimske vojske, u okolici.
Počelo je doba prosperiteta i napretka i romanizacije, koja se odvijala kroz institucije vlasti, dodjeljivanje građanskog prava pojedincima i gradskog statusa naseljima, uvođenjem rimske religije i pogrebnih ritusa. Votivni natpisi i arhitektonski ostaci koji svjedoče o kultnim objektima otkriveni su tako u Posuškom Gracu i na Humcu, gdje je, kako čitamo na natpisima, bio podignut veliki hram, možda čak u temeljima ovog samostana. Posvećen je paru Liberu i Liberi, zaštitnicima vina i vinogradarstva. Rimljani su uveli intenzivnu poljoprivredu u dolinu rijeke Neretve, i na polja uz ponornicu Trebižat. Seoska gazdinstva - villae rusticae, poput onih golemih u Višićima i u Mogorjelu središta su proizvodnje vina, ulja i žita. Gospodarstva na livanjskom i duvanjskom području orjentirana su na stočarstvo. Transport se odvijao rijekom Neretvom (Naron flumen) preko luke u Naroni i dalje morem. Važna kopnena komunikacija magistralna je cesta koja sjevernu Italiju povezuje s provincijom Makedonijom, prolazeći preko Nova (Runovići), Bigesta i Diluntuma (Stolac). Iz Salone, glavnog grada provincije, ceste su išle radijalno od obale u unutrašnjost. Jedna od njih vodila je preko Duvna, Kupreških vrata, Travničkog polja i Kiseljaka do velikih rudnika srebra na Drini.
Svijet kasne antike postupno se kristijanizirao. Premda u početku postoje dvije hijerarhije, civilna i crkvena, vremenom se Crkva nametnula kao potpuni autoritet vlasti. Osim metropolije Salone osnivaju se i druge biskupije. Krajem IV. i početkom V. st. crkve se sve više grade u selima izvan glavnih gradskih središta. Živa graditeljska aktivnost dovela je do standardizacije njihovih tlocrta i formi, a najjači upliv došao je iz Narone. Premda je provincija bila izvan glavnih pravaca barbarskih provala u Carstvo, opća nesigurnost dovela je kroz V. i VI. st. do ponovne izgradnje utvrđenja na brdima, poput Blagaja kod Mostara, Koštura i Stoca. Nakon kraće gotske i bizantske vlasti neumitan kraj etničke civilizacije je došao. Dolaskom Hrvata u VII. st. ona se pretopila u ranosrednjovjekovno razdoblje.
SREDNJI VIJEK
Današnji je prostor Hercegovine u srednjem vijeku (VII. - XV. st.) pripadao dvjema državnim zajednicama: dobro poznatoj državi iz ranog srednjeg vijeka Humskoj zemlji i Paganiji (zemlji Neretljana). Ovoj je posljednjoj, u prvim stoljećima srednjega vijeka, pripadao i ljubuški kraj. Niže političko-upravne jedinice bile su župe.
Visok stupanj političke samostalnosti i čvrste organiziranosti ove su zemlje imale tijekom ranog srednjeg vijeka. Ta samostalnost tijekom vremena opada i one povremeno ulaze u granice okolnih država zadržavajući izvjestan vid samostalnosti. Konačno je dvadesetih godina XIV. st. gotovo cijeli prostor Humske zemlje, te prostor između Neretve i Cetine, koji je činio kopneni dio Paganije, ušao u granice bosanske države. Mada je cijeli teritorij Humske zemlje ušao u sastav ove države i unatoč tome što je ime u vladarskoj tituli a njeni predstavnici sjede u državnom vijeću, Humska zemlja nema više jedinstvene političke vlasti za cijeli svoj teritorij. Tek je nekoliko desetljeća prije konačnog pada pod tursku okupaciju, veliki Stjepan Vukčić Kosača pokušao ujediniti cijeli prostor svoje zemlje ali je ta organizacija imala sasvim drugi sadržaj. Sve te pokušaje prekinula su katastrofalana turska osvajanja koja su završena početkom osamdesetih godina XV. st.
Srednji je vijek ostavio iza sebe spomenike koji se mogu svrstati u tri skupine: gradove, sakralne građevine i nekropole. Svaka je od njih na širem prostoru Hercegovine zastupljena većim brojem, ali u prostornom i kronološkom smislu neravnomjerno raspoređenim što može biti odraz i stanja istraženosti ovih spomenika.
Svi su srednjovjekovni gradovi u užoj Hercegovini podignuti u XIV. i XV. st., osim ranosrednjovjekovnog Mokriskika, današnje gradine iznad Mokrog kod Širokog Brijega koji se spominje polovicom X. st. Većinu tih utvrđenih naselja kao političkih, upravnih, gospodarskih, kulturnih i vjerskih središta, u XV. je st. podigao ili bitno dogradio herceg Stjepan Vukčić Kosača. Oni i danas plijene pozornost monumentalnošću svojih bedema smještenih na teško pristupačnim i istaknutim visovima. Zastupljeni su u izložbi fotografijom i nekoliko primjeraka hladnog i vatrenog oružja, te opreme.
Crkvene su građevine podizane od vremena pokrštavanja današnjih žitelja Hercegovine, nerijetko na temeljima starokršćanskih crkava. Nama je po imenu ili neznatnim ostacima poznat manji broj takvih spomenika. Ranosrednjovjekovne crkve po vremenu pripadaju razdoblju od IX. - XII. st., a po umjetničkom stilu predromanici i ranoj romanici dok one kasnije imaju obilježja romanike i gotike. Raspoloživi materijal sastoji se od jednog epigrafskog spomenika te dijelova arhitektonske ukrasne plastike. Svi su ti predmeti ovdje izloženi.
Najbrojniji sredjovjekovni spomenici su nekropole. Manje su poznata groblja prije XII. st. Do sada je istražen manji broj, slučajno otkrivenih grobova, a predmeti u izložbi, koji su uobičajeni inventar tih grobova dospjeli su u muzej bez pobližih podataka o mjestu i okolnostima nalaza. Oni se sastoje od nakita, oružja, opreme i predmeta svakodnevne uporabe. Puno poznatije su nekropole iz razdoblja XIII.- XV. st. zbog svojih nadgrobnih spomenika - stećaka. Stećci su i najvredniji spomenici srednjovjekovne umjetnosti u nas. Od nekoliko desetaka tisuća poznatih spomenika skladnih oblika (ploča, sanduk, sljemenjak, križina), velik ih broj u Hercegovini i danas izaziva naše divljenje. Mnogi imaju ukrase geometrijskih, vegetabilnih i arhitektonskih motiva, kršćanskih i heraldičkih simbola, figuralnih predstava i dr., a neki i natpise na hrvatskom jeziku i hrvatskoj ćirilici (bosančici). Otisak jednoga od najvrednijih natpisa na stećcima uopće, postavljen je u ovu izložbu, jedan orginalni primjerak, kao i fotografija jedne nekropole i pojedinačni nalazi iz grobova pod njima.